1
Beatrice, najljepša žena u Bukureštu, šalje mi link na film koji sam spomenula na prvom od
naša dva susreta. Radi u izdavačkoj kući koja objavljuje isključivo knjige za djecu, prirodno
je elegantna, lice joj se ozari od osmijeha. Pomno me sluša dok govorim, iskreno je
oduševljena Mostarom koji je posjetila prošlo ljeto. Svjetska je putnica.
Zahvaljujem joj se, i odmah skidam film koji stoji prvi na mom popisu rumunjskih filmova.
Za to vrijeme pripremam instant noodle i slažem sendvič.
Svi moji planovi po dolasku u Bukurešt pali su u vodu. Trebalo je da boravim u gradu pod
snijegom da živim u rezidencijalnoj zgradi s drugim stanovnicima Bukurešta, a stigla sam u
najtopliju zimu u posljednjih ne zna se koliko godina. Vozač me s aerodroma vozi u samo srce
grada, u Sveučilišnu knjižnicu Karlo I, utemeljenu 1895. godine, za čiji je projekt zaslužan
francuski arhitekt Paul Gottereau. Smještena je preko puta Nacionalnog muzeja Rumunjske,
odnosno kraljevske palače koja je 1947. godine, kada je abdicirao Mihail I pretvorena u
muzej. Na taj način je spašena od komunističkog režima te je sačuvan njezin izvorni izgled.
Na samom vrhu knjižnice je stan za pisce, hladno mjesto bez tepiha i zavjesa, a posljednjih
deset dana mog boravka i bez grijanja. Uzaludno se žalim domaćinima, probili su budžet i
grijanja nema do sljedeće zime. Osim grijanja, stan nema ni kuhinju. Nakon što je tijekom
revolucije 1989. godine dio zgrade izgorio zajedno s 500 000 knjiga i 37 000 rukopisa sveli su
opasnost od požara na minimum, što znači da je u knjižnici zabranjeno kuhanje. Ipak, imam
mali frižider i kuhalo za vodu. Dovoljno za noodle i sendvič. Sve druge obroke moram jesti u
restoranima, svaki dan, mjesec dana.
Film je upravo ono što očekujem, spora drama o ljubavi i umjetnosti. Beatrice pita kako sam,
pobogu, saznala za ovaj film, nitko iz njenog društva nije nikad čuo za njega, a dobro poznaju
rumunjsku kinematografiju. Privukao me naslov, kažem. Kad se večer spušta na Bukurešt ili
metabolizam, zvuči kao nešto što ne smijem propustiti. Glavni likovi Alina, glumica i Paul,
režiser, raspravljaju o procesu nastanka filma:
Paul: Film ima svoja ograničenja, ne možeš snimiti više od jedanaest minuta odjednom.
Alina: Ne znam mnogo o tehničkom dijelu filma.
Paul: Nije to tehnički dio.
Alina: Zašto onda ne snimaš digitalno?
Paul: Ne mogu.
Alina: Zašto?
Paul: Jer nema ograničenja, a mene su ograničenja oblikovala. Na taj način razmišljam. Na taj način
vidim svijet.
Zapisujem i razmišljam o perspektivama u književnom tekstu, koja su to ograničenja koja
oblikuju moj tekst i je li dobro da se zadržavam unutar tih granica. Zasad, svaki moj pokušaj
da tekst izmjestim iz područja intimnog propao je jer je neprirodan i umjetan. Tijekom
odjavne špice shvaćam da je film naslovljen prema stihovima iz rumunjske pjesme Cristina
koja je najpoznatija u izvedbi sjajne pjevačice Marie Răducanu. Potpuno me obuzima, slušam
na repeat i guglam joj ime. Predstavnica je rumunjskog jazza koji kombinira s etno i
narodnom muzikom. Navečer je njezin koncert u jazz cafeu tri minute od knjižnice.
Pretpostavljam da su karte rasprodane, ali provjeravam. Ima još slobodnih mjesta. Kupujem
kartu i izlazim u grad.
Ulica Calea Victoriei pruža se sve do starog dijela grada i uz nju je mnoštvo muzeja,
restorana, kafića i trgovina, takve ulice postoje u svim velikim gradovima. Bukurešt je sve
suprotno od onoga kako ga neinformirani ljudi s ovih područja zamišljaju. Svaka druga
građevina je čudo arhitekture pa zastajući i fotografirajući ih, do starog dijela grada hodam
pola sata. Tamo je jedna od najvećih i najljepših knjižara u Europi, Cărturești Carusel. Unutra
je uvijek gužva, hodam od police do police, s kata na kat, uživam u atmosferi, u svom gradu
nemam priliku ući u knjižaru i čekati na red da platim knjige. Kupujem nekoliko knjiga
Mihaila Sebastiana (pravim imenom Iosif Hechter), jednog od najvažnijih rumunjskih pisaca
20. stoljeća koji je pravu popularnost doživio u vlastitoj zemlji tek kad su ga proslavili
prijevodi na engleski jezik. To je valjda čest slučaj, da pisce priznaju tek kada se dokažu
negdje daleko od kuće. Bio je Židov, preživio je Drugi svjetski rat i holokaust te po završetku
rata, 1945. godine poginuo dok je neoprezno prelazio ulicu. Pitam za knjige Herte Müller i na
vlastito zaprepaštenje saznajem da je većina Rumunja smatra stranom autoricom, Njemicom,
iako je do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća živjela u Rumunjskoj i sva je njena
književnost posvećena životu Rumunja pod diktaturom Ceaușescua. Beatrice kaže da nijednu
njenu knjigu nije čitala na rumunjskom jer su prijevodi loši, nego na engleskom. Kupujem
primjerak knjige The Appointment da provjerim kako zvuči na engleskom. Odgovaram
Beatrice da me Herta Müller dovela u Rumunjsku i da sam očekivala da barem ima ulicu u
Bukureštu. Ako ima Ivo Andrić, zašto ne bi i ona. Izlazim iz knjižare i odlučujem bez
navigacije lutati gradom, kamo me noge odnesu.
I plan da na rezidenciji disciplinirano pišem, pao je u vodu. Umjesto da završim rukopis na
kojem radim nekoliko godina, ne mogu ni misliti o njemu. Potpuno sam obuzeta junakinjom
romana za koji imam samo skicu i daleko sam od toga da počnem s pisanjem. Na njeno sam
ime naletjela slučajno, u monografiji gradića Zavidovići, kao jedine žene Židovke koja se
vratila iz logora. Bilježim sve što znam o njoj, pridodajem joj neke izmišljene osobine, i
uzaludno na internetu tražim fotografiju koja bi odgovarala njenom liku. Nakon četrdeset i pet
minuta hoda izlazim na bulevar Nicolae Bălcescu u čijoj je blizini buvljak. Kutije pune starih
fotografija, posuđa, znački, markica, pisama. Ne razumijem nijedno napisano pismo, ali se
nadam da su možda ljubavna i da su uzbudljiva i kupujem desetak komada. Pregledam
fotografije, i izdvajam one koje su mi privukle pažnju. I tu na dnu kutije nalazim fotografiju
svoje junakinje. Mlade, crne žene, krupnih tamnih očiju. Potpisala se na poleđini. Beatrice
prevodi: Za uspomenu i sjećanje, s ljubavlju, Mariana, 10. svibnja, 1932. godine. Kupujem
još par fotografija za koje mi se čini da bih o njima mogla napisati knjigu: žena koja pliva u
jezeru s mrežicom na kosi, iza nje stoji muškarac i jedva se primjećuje glava djeteta koje
pliva, svi su nasmijani; tri žene iz glazbene škole poziraju s violinama i gudalima u rukama,
vrlo su ozbiljne i na prvi pogled mi se čini da drže puške, vidi se da si iz Bosne, kaže
Beatrice; djevojčica Ester pozira pored psa koji sjedi na stolici pored nje, ona je nasmijana,
odjevena u bijelu haljinicu, pas izgleda nervozno i ljuto; žena u selu uz deltu Dunava mijesi
kruh, na sljedećoj fotografiji su njezina unučad, 1980. je godina. Sad mi još netko treba
prevesti sva ova pisma. Pisana su rukom i bit će ih teško pročitati. Beatrice piše, žao mi je što
ću te razočarati, ali sva su poslovna, piše ih uposlenik knjižnice svom šefu. Ipak, zadovoljna
sam onime što mi se dogodilo taj dan i vraćam se na Trg Revolucije. Promatram zgrade i
pokušavam si preko snimaka koje sam gledala nebrojeno puta razabrati s kojeg je
prozora/balkona Nicolae Ceaușescu održao posljednji govor. Zamišljam masu ljudi koji prvim
zvižducima najavljuju kraj jedne ere i početak nove. Dolazim u stan i još jednom gledam
egzekuciju bračnog para Ceaușescu. Online kupujem kartu za obilazak njihove rezidencije i
spremam se za koncert. Stižem deset minuta prije u Green Hours Jazz Cafe. Čini mi se da
sam jedina osoba koja je došla sama. Djevojka na ulazu provjerava moju rezervaciju i vodi
me za stol u prvi red. Svi koji su kupili kartu imaju svoje mjesto za stolovima. Stojećih
mjesta, kakva su kod nas uobičajena, nema. Unutra je mračno, ugodno toplo. Oko sebe čujem
razne jezike, rumunjski ne. Stranci mi se smiješe, ali ni s kim ne razgovaram. Koncert počinje
na vrijeme, na pozornici je Maria Răducanu s gitarom. Svira i pjeva pjesme koje nikad nisam
čula, ali iskreno uživam u tuzi koju osjećam u njenom glasu. Posljednja pjesma koju pjeva je
Cristina, čujem uzdahe oduševljenja. Beatrice kaže da Mariu Răducanu ne može slušati,
visina njenog glasa joj je iritantna, a pjesma Cristiana je već izlizana, kao ona vaša… kako se
zove… da… Moj dilbere.
Iz cafea izlazim u devet sati, noć tek počinje. Tko zna što će se dogoditi.
2
Londohome
Budim se usred noći. Svjetla u stanu su upaljena, ležim u krevetu potpuno odjevena, u bundi i
čizmama. Kad sam se sinoć vratila u stan upalila sam grijalicu i čekajući da se stan ugrije
zaspala. Pored mene otvoren laptop i prazna kutija s ostacima dva preskupa kolača, 100 lei-a
za tiramisu i natopljeni biskvit. Razodijevam se, u kupatilu puštam vruću vodu pod tušem.
Srećom nestanak grijanja nema veze s bojlerom. Treba mi pola sata da se spremim za
spavanje i znam da ću sada teško zaspati. Gasim svjetla i liježem. Napolju se neprestano čuju
sirene hitne pomoći na čiji zvuk dva psa zatvorena iza kapije uz knjižnicu zavijaju poput
vukova, a inače su vrlo pitomi, navikli su se na mene već prvi dan. Opsjedaju me tjeskobne
misli, na pamet mi pada bivša prijateljica koja je nakon deset godina prijateljstva prestala
razgovarati sa mnom nakon što je pročitala moj zadnji roman, Sezona berbe. Iako sam
znatiželjna želim da mi njezina šutnja ostane nepoznanica, od svakog objašnjenja i ona i ja
izgledamo bijedno. Na Book&zvuk slušam Postanak ptica Ane Brnardić. Glas Jelene
Miholjević me umiruje.
Ujutro me na mobitelu čeka poruka od Vlada, plavookog, šarmantnog muškarca koji u centru
grada, tek par minuta od knjižnice, drži bar Londohome. Poziva me da dođem tamo
poslijepodne na roštilj. Nedjelja je i neće biti drugih gostiju u to vrijeme. Mislim o tome kako
nekoliko dana nisam ni s kim uživo razgovarala. Možda će mi dobro doći. U krevetu ostajem
do podne, pravim bilješke, gledam film, čitam jer ne znam što da radim sa sobom. Svi kafići i
restorani rade od 10 sati što je kod nas nezamislivo. Kava se pije prije 7 sati, prije posla i to u
kafiću, gotovo nitko ne uzima kavu za ponijeti. Već sam jednom bila u Londohome, tu večer
kad sam upoznala Vlada na promociji knjige koja je bila na rumunjskom, ali sam se tamo
našla s prevoditeljicom koja je prevela nekoliko mojih priča za književni časopis Matca. Vlad
je jedan od briljantnih, pametnih ljudi s kojim možete satima razgovarati o bilo čemu. Na
roštilj krećem petnaest minuta prije jer želim kupiti cvijeće. Cvjećara je mnogo, nalazim jednu
koja mi je usput. Kupujem saksiju s procvjetanim ružičastim zumbulom. Duže će trajati od
onog u vazi. Kad s ulice ulazite u bar imate osjećaj da ulazite u dvorište privatne kuće.
Posvuda naokolo je cvijeće, zidovi kojima je ograđeno s jedne strane oslikali su lokalni
umjetnici, iznad odrina s ostacima vinove loze. Vlad me dočekuje s viljuškom u ruci. Smiješi
se i zahvaljuje za cvijeće. Postavi saksiju na zidić i pokaže mi na mjesto gdje mogu sjesti.
Neki od njegovih prijatelja su već tu – pisci, kritičari, fotografi, vinari, urednici. Predstavlja
me kao bosanskohercegovačku spisateljicu i vraća se okretanju mesa na roštilju. Svi za stolom
su vrlo opušteni i osjećam se pomalo overdressed, a dala sam sve od sebe da ne pretjeram.
Jedemo kobasice bez pribora i razgovaramo o poeziji, o rumunjskim piscima koje trebam
pročitati. Tu upoznajem mladu fotografkinju Larisu Kalik, u društvu je nekoliko studenata,
vrlo je dominantna, sva je pažnja usmjerena na nju. Ukrajinka je i već je s dvadeset tri-četiri
objavila knjigu te sa starijim kolegom fotografom otvorila izložbu ratne fotografije u jednoj
od obližnjih galerija. Zaintrigirala me ta mlada, hrabra žena koja dane provodi na ratištu i
bolnicama. Izgleda vrlo krhko i ranjivo. (Sutradan ću s Vladom otići pogledati izložbu, njene
fotografije će me se jako dojmiti i potresti. Larisa Kalik je mnogo bolja nego što sam
očekivala.)
Unutar Londohomea je domaćinska atmosfera. Prostor je ispunjen antiknim namještajem i
raznim predmetima. Pažnju mi privlače dvije keramičke peći kojima je mjesto u muzeju,
toliko su lijepe. Police su prepune starih knjiga, ploča i slika.. Tu se tjedno održavaju
književne večeri, koncerti i debate. Pristižu Vladovi prijatelji iz djetinjstva. Jedan od njih,
najglasniji, govori o tome kako je na je jednoj od priredbi darovao cvijeće Eleni Ceaușescu,
tjednima prije toga su mu vadili krv i testirali na razne bolesti da drugaricu Elenu ne bi
zarazio. Vlad se trudi da svi govore engleski i da sam uključena u razgovor. Podižu čaše i
nazdravljaju mom dolasku u Bukurešt. Vlad me ispraća, na ulici nema nikoga.
Tu noć sanjam kako moja bivša prijateljica, u pokušaju da pobjegne od mene, pada licem u
blato.
Ceaușescu rezidencija
Od knjižnice do rezidencije mi treba gotovo sat pješice, uber je vrlo jeftin, ali odlučujem ići
pješice da bih što bolje upoznala grad. Pratim navigaciju i povremeno zastajem da
fotografiram stare zgrade i kuće obrasle u lozu. Na adresi sam prije vremena. Dok čekam u
zgradi gdje je suvenirnica i mali caffe promatram fotografije snimljene ispred i unutar
rezidencije – Nicolae Ceaușescu s predsjednikom Carterom, Elena s Pat Nixon, poziraju s
Titom i Jovankom, Charlesom de Gaulleom, Sadamom Husseinom, okruženi cvijećem i
nezamislivom raskoši. Izlazim u zimski vrt gdje je nekoliko paunova koje je diktator jako
volio. Tu je prazna fontana i prekrasne terase. Na ulazu u rezidenciju dočekuje nas Roxana,
ona će nas provesti kroz rezidenciju i ispričati njenu povijest. Glasna je, nosi kaubojske
čizme. Fotografiranje je dopušteno, ali snimanje nije. Kazna je 1500 eura, kaže, pa izvolite! U
prizemlju prolazimo najprije kroz sobu za primanje gostiju, Roxana nam objašnjava od kojeg
je drveta načinjen namještaj i koji su su državnici i kraljevi darovali sagove, vaze i mramorne
pločice. Slike na zidovima prikazuju rumunjska sela i seljake. Sačuvani je sav namještaj, svi
predmeti u kući do zadnjeg detalja jer je vojska tijekom Revolucije 60 dana boravila u kući i
branila je od podivljale mase ljudi koja je dugo potiskivani bijes iskaljivala na svemu što je
simboliziralo diktaturu. Spavaće sobe i kupatila na katu inspirirani su, odnosno iskopirani iz
Versaillesa kojim je diktator bio impresioniran. Baldahini nad krevetima, raskošni noćni
ormarići, sofe s prizorima iz kraljevskog života, zlatne kupaonice, mnogo skupog kiča kakav
narod Rumunjske, a i šire, nije mogao ni zamisliti. U velikim hodnicima su i unutarnje
fontane koje su se koristile za osvježenje ljeti jer tada još uvijek nije bilo klima uređaja. U
kući je i unutarnji vrt s česmama i velikim mozaicima na zidovima. U garderoberu su
postavljene lutke u stvarnoj veličini bračnog para, oboje vrlo niski i sitni. U otvorenim
ormarima vise brendirane haljine i niz lisica u svim bojama koje je Elena nosila oko vrata.
Roxana nas potom vodi u dio koji je služio za odmor i oporavak. Uz privatnu saunu, prostor
za masažu, frizerski salon tu je i veliki bazen koji stvara umjetne valove. Otuda se vidi drugi
vrt u kojima su paunovi i mačka kakvu je imao diktator. U cijeloj kući je prevruće, moderni
sustav grijanja još uvijek savršeno radi, kaže Roxana i izvodi nas iz kuće.
Uzimam uber i pišem Vladu. U gradu sam, kaže, čekam te ispred knjižnice. U ruci drži
vrećicu s mucenicima, preukusnim rumunjskim delicijama koje podsjećaju na naše krafne, ali
mnogo su ukusnije. Poslije toliko kiča moraš pogledati nešto drugo. Vodim te u vilu koja je
privremeno pretvorena u muzej. Kroz izložbu će nas provesti slavni kustos Dan Popescu.
Jedemo mucenice, prsti su nam puni šećera.
Večer se spušta na Bukurešt.
Constanta
Tripadvisor mi savjetuje da ako se nađem u Rumunjskoj ne smijem zaobići Constantu, grad
na Crnom moru. Na obali je i napuštena zgrada casina koja na fotografijama izgleda
impresivno. Krećemo rano ujutro, mjesto okupljanja je Marmorosch hotel u starom dijelu
grada. Promatram ljude koji žure na posao, autobusna stajališta su krcata. Nisam pretjerano
oduševljena njihovim smislom za modu, najbolje odjevene su starije gospođe sa šubarama na
glavama, u bundama koje čuvaju desetljećima, nose kožne čizmice i torbe. Primjećujem da se
svi, bez iznimke, krste svaki put kad prođu pored crkve. Vlad kaže da se krste jednom ili tri
puta, ovisno o važnosti sveca prema kojem crkva nosi ime. Očekujem grupu ljudi, ali osim
Maria, vozača koji je i vodič sa mnom ide samo jedan mladi bračni par iz Grčke. Mario nam
objašnjava da je put od Bukurešta do Constante monoton, putujemo autoputem a oko nas su
ravnice koje su lijepe ljeti i u jesen prije žetve, sad je to samo pusta zemlja. Govori nam o
vinogradarstvu i sjajnim vinima koja moramo kušati dok smo tu. Obilazak započinjemo pored
zgrade casina. Razočarana sam, potpuno je obnovljena. Na samoj je obali Crnog mora koje je
na tom mjestu uistinu crno, nikad nisam vidjela takvu vodu. To je zbog algi, kaže Mario. Ovo
je treća verzija iste zgrade, moderni casino izgrađen je 1910. godine prema projektu
rumunjskog arhitekta švicarskog porijekla Daniela Renarda koji je živio u Constanti. Tijekom
Prvog svjetskog rata zgrada je služila kao bolnica, a u drugom su u njoj su bile smještene
njemačke trupe. Bombardirana je 1941. godine i nakon rata je od nje ostala samo ruševina.
Zadnja rehabilitacija zgrade završena je ove godine. Mario nas vodi dalje, do statue rimskog
pjesnika Ovidija kojeg je Oktavijan August iz nepoznatih razloga protjerao iz Rima u Tomis
(današnja Constanta) gdje Ovidije piše Poslanice ili Pisma s Crnog mora. Njegov grob u
Constanti još nije otkriven, prema jednoj teoriji njegov je sarkofag bačen u more, a prema
drugoj mu je grob negdje duboko ispod starog grada. Zasluge za postavljanje statue pjesnika
pripadaju prvom županu okruga Remus Opreanu koji je taj posao povjerio talijanskom kiparu
Ettoreu Ferrari. Godine 1883. završio je statuu i poslao je u Rumunjsku. Postavljena je
nekoliko godina kasnije na trg koji je danas poznat kao Ovidijev trg. S munare Velike džamije
fotografiram prekrasne prizore Constante. Vjetar je tu neizdrživo hladan. Mladi supružnici se
ne odvajaju jedno od drugog. Malo im zavidim.
Dok pješačimo do Nacionalnog muzeja povijesti i arheologije Mario nam pokazuje iskopine,
na mjestu gdje se trebala graditi nova zgrada pronašli su ostatke grada. Iskreno sam
oduševljena prizorom. Tebe je lako impresionirati, kaže mi Mario. Uopće nije, ovakvi prizori
bi trebali svakoga impresionirati. Obilazak muzeja traje dugo, unutra je osim nas, nekoliko
starijih turista. Krećemo od najstarijih nalaza i završavamo s dijelom posvećenom
komunizmu. Tu su sobe koje prikazuju rad u logorima, u tvornicama, učionica, trgovinama
itd. Prepoznajem neke proizvode koje smo mogli kupiti u Jugoslaviji.
Prije nego što ćemo napustiti Constantu svraćamo u Mamaiau, na pustu, dugu i široku plažu
na kojoj ne bih nikada poželjela ljetovati. Crno more tu nije crno. Vjetar još jači. Sve što
želim je otići odatle.
3
Vlad i ja jedemo u jednom od turskih restorana malo izvan centra grada. Podsjeća na
studentsku menzu, ali je hrana izvrsna i mnogo jeftinija od one u restoranima u kojima sam do
sada jela. Držimo pladnjeve u rukama i biramo već pripremljenu hranu. Uz povrće i meso
dobila sam, a da nisam tražila, preveliki komad kruha. Nasmiješim se ženi za pultom dok
Vlad plaća na blagajni. Smjestimo se za stol za dvoje pored prozora. Unutra je bučno, svi su
stolovi zauzeti. Vlad ovdje često jede i pita me gdje sam jela sve vrijeme boravka u
Bukureštu. Nabrajam mu nazive dva tri restorana u blizini knjižnice. On odmahuje rukom,
mogla sam proći mnogo bolje. Kažem mu da da sutra idem u Transilvaniju, ne mogu otići iz
Rumunjske, a da nisam vidjela Drakulin dvorac. Najprije moraš zaboraviti na romantične
iluzije koje, očito, imaš o ovoj zemlju, govori Vlad. Pretpostavljam da očekuješ da će te na
vratima dvorca dočekati sam Vlad Tepeš. Dvorac nema nikakve veze s njim, nastavlja Vlad,
za sve je kriv Bram Stoker. Drakula je sjajno poslužio za marketing i privlačenje turista, ali ni
on nema veze s dvorcem. Mnogo više će ti se svidjeti Brașov. Jede brzo, pokušavam ga pratiti
jer želim što prije izaći iz restorana. Vruće mi je i bojim se da će mi jaki miris hrane prodrijeti
u odjeću i kosu. Žena iza pulta primjećuje da smo završili i dolazi pokupiti pladnjeve. Govori
mi nešto na rumunjskom, ali je ne razumijem. Pita zašto nisi pojela kruh, prevodi Vlad, šteta
je. Ne znam što da odgovorim, ispričavam se. Šteta je, ponavlja i odlazi. Nedostaje joj
nekoliko zuba, ali ima jako lijepe crte lica. Stroge, kakve samo crne žene mogu imati.
Izlazimo iz restorana i odmah iza ugla nailazimo na veliki prostor između visokih zgrada koji
podsjeća na trg. Tu je malena galerija i tržnica. Vlad mi objašnjava da je bio tu prije nekoliko
dana i govori o autorima čiji su radovi tu izloženi. Predlaže mi da uđemo, ali nemam
strpljenja. Želim pogledati štandove na tržnici. Voće, povrće, cvijeće i stari predmeti.
Kupujem crvene ruže, borovnice i dvije uokvirene fotografije stare preko stotinu godina.
Portreti žena na njima su prekrasni. Nose valove u kosi kakvi su se nosili dvadesetih godina
prošlog stoljeća, nježne su i ozbiljne istovremeno. Što ćeš s tim fotografijama, pita me Vlad.
Držat ću ih u stanu, imam mnogo fotografija nepoznatih ljudi, skupljam ih, kao i pisma. Znaš
li da je danas Valentinovo? Kupila si sama sebi cvijeće. Još mu ne počinje smjena pa imamo
vremena popiti čašu vina. Biram cafe pored kojeg svaki dan prolazim, ali nijednom nisam
svratila. U ulici je Calea Victoriei. Zidovi su ukrašeni crvenim srcima, posvuda piše Dragoste
(ljubav). To je jedina rumunjska riječ koju sam zapamtila. Mlada djevojka nam nudi vino po
specijalnoj cijeni jer dan je zaljubljenih. Ne, ne, ne… ponavljam, mi nismo zaljubljeni.
Svejedno možemo piti vino, govori Vlad. Naručuje nam dvije čaše crnog vina, Feteasca
Neagra. Večer prolazi brzo. Rastajemo se ispred knjižnice.
U stanu nemam vazu. Skratim ružama peteljke i stavim ih u šolju za čaj. Spustim je na noćni
ormarić.
Sinaia, Brașov, Bran
Polazak čekam na Rimskom trgu (Piața Romană), na autobuskom stajalištu ispred Casa Nanu
Muscel, vile koja je nekada pripadala Ionu Nanu-Muscelu, profesoru kliničke medicine na
Medicinskom fakultetu u Bukureštu. Izgrađena je 1911. godine prema nacrtu Ernesta
Doneauda u Beaux-Art stilu. Renovirana je 2012. godine i danas se koristi kao dio kampusa
Ekonomskog fakulteta. Kamo god se okrenem lijepe su i stare građevine o kojima ne znam
ništa. Rano je jutro, na trgu je mnogo ljudi, čekaju autobus. Ispod stabla na autobusnom
stajalištu su posude s vodom za golubove. Kupaju se i piju. Drže se u jatima i uopće ne plaše
ljudi. Prizor je fascinantan kad svi najednom pred autobusom polete u zrak. Ovaj put vozač i
vodič je Sergiu, visok, naočit mladić. Sa mnom putuju tridesetogodišnja Amerikanka,
porijeklom Hrvatica i njezin jedva punoljetan rođak koji živi u Osijeku. Ne vjerujemo kakva
nas je slučajnost zadesila. Amerikanka, hrvatski uopće ne govori, vrlo je glasna i direktna.
This is my healing trip, ponavlja. Muž, zgodni Meksikanac, prevario ju je i djevojka mu je
ostala trudna. Pokupila je stvari i otputovala, da što prije započne proces izlječenja. Put od
Bukurešta do Sinaie, je krivudav, cesta je loša, kao da putujem po Bosni. Sinaia je planinasko
odmaralište i sam grad je dobio naziv prema samostanu Sinaj, a ovaj pak prema planini Sinaj.
Kralj Karlo I tu je izgradio dvorac Peleş koji je kraljevskoj obitelji ljeti služio za odmor.
Najprije svraćamo u restoran s čije se terase vidi dvorac okružen veličanstvenim pejzažom.
Ponegdje ima malo snijega. Kupujem kuhani sok od jabuke s cimetom i pokušavam se
zagrijati. Sergiu mi prilazi. Nemamo sreće, kaže, dvorac je zatvoren zbog čišćenja, ali možete
kupiti karte za Pelişor, manji dvorac koji je Karlo I sagradio za svog nećaka, budućeg kralja
Ferdinanda. Kupujem kartu, Amerikanka i njezin rođak nisu pripremili gotovinu, karticom ne
mogu platiti. Prihvate ponudu da im kupim karte. Neugodno im je, moram pristati da me časte
ručkom. Sergiu nas čeka vani, na ovom je mjestu bio previše puta. Dvorac je dizajnirao
arhitekt Karel Liman u Art-Nouveau stilu. Penjemo se drvenim stepeništem od kabineta do
kabineta, od sobe do sobe, ipak najveća atrakcija je zlatna soba u kojoj se u srebrnoj kutiji
ukrašenoj dragim kamenjem čuva srce kraljice Marije. Oba dvorca su u privatnom vlasništvu
kraljevske obitelji. Pitam Sergiua što se događalo s dvorcima za vrijeme Ceausescuove
diktature. Odgovara mi da su se kustosi dosjetili briljantne ideje da bračni par Ceausescu, koji
je već planirao napraviti izmjene i rekonstrukciju dvoraca po svom ukusu, uvjere kako su se u
dvorcima pojavile opasne gljivice koje mogu fatalno djelovati na zdravlje ljudi. Ne samo da
su povjerovali u tu laž, nego su mislili i da su stabla u šumi oko dvorca zaražena pa su u
strahu za vlastito zdravlje i život odustali od rekonstrukcije i od odlazaka u Sinaiu. Dok
odlazimo Sergiu nam objašnjava da je kralj Karlo I bio strastveni kockar i da je u blizini
dvorca, u parku Dimitrie Ghica, dao izgraditi kockarnicu koja je najatraktivnija bila između
dva svjetska rata. S dolaskom komunističkog režima je zatvorena i danas se koristi kao
konferencijski centar. Do Braşova je tek četrdesetak minuta. Tu smo slobodni da dva sata
radimo što želimo. Amerikanka me poziva na ručak, ljubazno odbijam, želim biti sama. U
centru grada je evangelistička crkva poznata pod nazivom Crna crkva, datira iz 14. stoljeća,
sagrađena u gotičkom stilu. Crkva je do 19. stoljeća nosila drugo ime, ali su je ljudi spontano
počeli zvati Crnom jer joj je fasada potamnjela od zagađenog zraka. Najveća je gotička crkva
od Beča do Istanbula. Na crkvi su tri zvona od kojih je jedno teško više od 6 tona što ga čini
najvećim u Rumunjskoj. Sergiu kaže da je unutrašnjost crkve vrlo jednostavna i da nije
siguran hoće li nam se svidjeti. Ipak kupujem kartu i ulazim. Ne znam što je za njega
definicija jednostavnog, potpuno sam fascinirana ljepotom crkve, pogotovo sagovima
izloženim na zidovima. Poklon su transilvanijskih trgovaca koji su ih darovali crkvi u 15.
stoljeću. U crkvi su i najveće sačuvane orgulje koje je izradio Carl August Buchholz (1796 –
1884) te su i najveći mehanički instrument u Rumunjskoj. Izlazim iz crkve i odlazim na
glavni trg. Zapamtila sam gdje je Amerikanka otišla na ručak i idem u drugom pravcu. Ulazim
u restoran Drakula. Jedem krvavi odrezak i pečene krumpire. Pijem crno vino.
Kartu za Bran sam kupila oniline na vrijeme, uvijek sam u paničnom strahu da ću negdje
zakasniti, i zato nisam dobra suputnica, sve oko sebe činim nervoznim i napetim. Amerikanka
nema taj problem, vrlo je opuštena, kupuje kartu na licu mjesta. Mislim kako je ovo vrhunac
ovog izleta, očekivanja su mi uobičajeno previsoka. Gledajući ga iz podnožja litice dvorac je
impresivan. Ipak, što se više približavamo ulazu razočaranje raste. Ispred je masa ljudi koja
pokušava ući. Stojim u redu i čekam. Odozgo, s prozora, preko zidina vise vijenci umjetnih,
crvenih ruža za koje ne mogu dokučiti čemu služe. Vrlo su ružne i ne uklapaju se u atmosferu
kojom bi ovaj dvorac trebao odisati. Unutra je još gore. Mnogo je djece i beba koje vrište. Na
zidovima za koje tek unutra, na mjestima gdje su prozori, shvaćam da su nezamislivo debeli,
su crteži i fotografije vlasnika dvorca, od prvog do posljednjeg. Sergiu nas okuplja i daje nam
osnovne informacije o građevini. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1377. godine
kad je Ludovik I Anžuvinac dopustio Sasima da na tom mjestu podignu kamenu utvrdu.
Kasnije se oko utvrde formiralo naselje Bran. Početkom 15. stoljeća dvorac je bio u vlasništvu
Mircea I, djeda Vlada Tepeša koji je u njemu uspostavio carinsku kontrolu za trgovce koji su
putovali između Transilvanije i Vlaške. U to je vrijeme dvorac predstavljao važno uporište za
obranu od Turaka. Od druge polovine 15. stoljeća pripadao je ugarskim vladarima. Posljednji
vlasnik dvorca prije početka 20. stoljeća bio je Vladislav II Jagelović, dok je kasnije, 1920.
godine prešao u vlasništvo rumunjske kraljevske obitelji, te postaje omiljeno mjesto kraljice
Marije od Rumunjske. Nakon njezine smrti dvorac je naslijedila njezina kći Ileana, koja ga je
tijekom Drugog svjetskog rata pretvorila u bolnicu. Nakon 1948. godine dolazi u ruke
komunista, kada je kraljevska obitelj protjerana. Tek je 2007. godine Zakonom o restituciji,
vraćen u vlasništvo princeze Ileane i nadvojvode Dominika Habsburškog koji ga je već 2009.
godine otvorio za javnost kao prvi privatni muzej u Rumunjskoj. Sergiu izlazi i kaže da će nas
za dva sata čekati na parkiralištu. Puštam dvije Španjolke s bebama u klokanicama da prođu
ispred mene, za ruke drže malene djevojčice koje ne prestaju plakati. Unutarnja stepeništa su
ponegdje vrlo uska da se jedva provlačimo i divim se tim mladim ženama koje se tuda
provlače s malom djecom koju nije ni najmanje briga za mjesto na kojem se nalaze. U sobama
je izložen namještaj kraljevske obitelji, posuđe, knjige i kostimi sašiveni prema uniformama
koje su se nosile u to vrijeme. Jasno mi je da je dvorac komercijaliziran za potrebe turizma,
tako valjda mora biti. Vrhunac je prostorija s video zidom koji iznova i iznova prikazuje
vampira koji ustaje iz groba. Gubim volju i odustajem od ideje da posjetim sobu za mučenje.
Voljela bih da sam dvorac pogledala samo iz podnožja litice. Imam još vremena, silazim na
tržnicu, razgledam dućane sa suvenirima i kupujem nekoliko broševa s likom grofa Drakule.
Vlad mi piše da svratim u Londohome kad se vratim. Prema planu bih u Bukureštu trebala biti
u 20 sati. Krećemo na vrijeme, ali odmah zapinjemo u gužvu na cesti. Jasno je da će put trajati
dva sata duže. Popila sam tabletu protiv mučnine. Toplota i tama me uspavljuju.
Sergiu nas ostavlja na istom mjestu, na Rimskom trgu. Pružim ruku Sergiu i zahvalim se,
Amerikanka je zauzeta traženjem nečega u torbi, nemam strpljenja i odlazim bez pozdrava.
Čini mi se da sam upamtila put od trga do knjižnice i ne koristim navigaciju. Pogriješim
skretanje i još sat vremena lutam gradom. Umorna sam i gladna.
Ujutro se budim, ispričam se Vladu jer nisam stigla sinoć svratiti. Otvaram frižider, ne mogu
smisliti ni sendviče ni noodle. Odijevam najljepšu haljinu koju sam ponijela, pomno se
šminkam, lakiram nokte, obuvam čizme s potpeticom. Odlučujem kupiti si komad odjeće i
ručati na nekom finom mjestu. Dan je sunčan, u Bukureštu je i dalje proljeće. Samo par
minuta od knjižnice, stan u prizemlju zgrade je pretvoren u vintage shop pod nazivom Vintage
for Dessert. Unutra rade dvije djevojke, vlasnice shopa koji nudi vintage odjeću, nakit, obuću
i drugi asesoar. Uzbuđena sam, obožavam ovakva mjesta. Razgledam svaki odjevni predmet i
naposljetku kupujem bez probanja plavu suknju s ružama iz osamdesetih, bisere i nekoliko
broševa za prijateljice. Možda biste trebali probati suknju? Odbijam, znam da mi odgovara.
Odlazim u stari grad u Marmorosch hotel gdje u restoranu jedem juhu od ljubičastog kupusa i
minijaturnu porciju sporo pečene janjetine. Nisam ni blizu sita, ali uživam u finoj hrani, u
lijepo postavljenom stolu i porculanskom posuđu. Odlučujem cijeli dan čitati i piti vino.
4
Sjedim s Emom u cafeu u kojem svaki dan pijem kavu s karamelom i čitam. Radi s Beatrice u
izdavačkoj kući, piše za književni časopis Matca i fotografira. Dan prije smo izašle u grad i
napravila je seriju mojih portreta na mjestima u gradu za koja je mislila da bi odgovarale
mojoj zamisli. Fotografije nisu najbolje, na njima se vidi moja nelagoda kad poziram pred
nepoznatom osobom. Upalila je diktafon, želi napraviti intervju sa mnom za Matcu. Ugodna
je i spontana, razgovor teče glatko kao da smo stare prijateljice, postavlja dobra pitanja,
najviše o ratu i romanu U kasno ljeto. Razgovor nastavljamo i nakon intervjua. Prema onome
što je saznala o meni preporučuje mi da posjetim groblje Bellu o kojem je pisala članak. Ona,
kao i ja, voli obilaziti groblja, bilježiti imena i istraživati/izmišljati sudbine ljudi.
Moj boravak u Bukureštu bliži se kraju.
Cimitirul Bellu
Na groblje krećem oko 13 sati. Daleko je od centra, ali idem pješice, u taj dio grada još nisam
išla. Pješačim preko sat vremena prateći navigaciju. Na ulazu me dočekuje stražar/portir i
naplaćuje ulaz, oko 5 eura. Govori mi da nemam mnogo vremena, danas se groblje zatvara u
17 sati. Groblje je tako veliko da ne znam otkud da krenem. Pratim brojeve sektora da se lakše
orijentiram. Utemeljeno je 1853. godine kada je gradu, za ovu namjenu, zemljište darovao
Barbu Bellu, rumunjski ministar kulture, prvi čovjek koji je u Rumunjskoj posjedovao i vozio
automobil. Groblje je, osim svoje osnovne funkcije, da služi za ukapanje ljudi, vrlo brzo
postalo muzej na otvorenom. Danas je mjesto gdje se mogu obići obiteljske grobnice i
pojedinačni spomenici vrlo vrijedne arhitekture koji su izradili slavni arhitekti i kipari. Jedan
od najimpresivnijih i najvećih je spomenik obitelji Poroineanu koji prikazuje scenu iz
Shakespeareove tragedije – starac koji sjedi pored mlade žene koja mrtva leži na krevetu.
Rumunjski odvjetnik i zemljoposjednik, Constantin Poroineanu je krajem 19. stoljeća
poslovno otputovao u Francusku gdje se zaljubio u mladu Parižanku s kojom je imao ljubavnu
aferu, iako je bio oženjen i kući su ga čekali supruga i sin. Constantina otac prisiljava da se
vrati kući i ljubavnici se rastaju i nastavljaju sa svojim životima sve dok Constantinov sin ne
krene očevim stopama i ne otputuje u Pariz na studij. Tamo se zaljubljuje u Parižanku,
studenticu, i ženi se njome. Tek kad kući, u Rumunjsku, dovede mladu ženu otkriva se strašna
istina da su supružnici brat i sestra. Mladi par se ne može nositi s istinom i odlaze u park gdje
su 1908. godine počinili samoubojstvo. Mladić je najprije ubio svoju suprugu pa onda sebe.
Nedugo nakon toga samoubojstvo je počinio i Constantin ostavivši bogatstvo gradu Caracalu.
Spomenik je izradio Raffaello Romanelli, talijanski kipar koji je izradio i jednu od najstarijih
statua na groblju, Ženu s kišobranom. Skulptura je bijela, u prirodnoj veličini i prikazuje
Katalinu Boschott, belgijsku učiteljicu koja je u Rumunjsku stigla da podučava djecu doktora
Andreia Popovicija. Njihov susret bio je fatalan, zaljubili su se i počeli tajnu aferu koja se
završila Katalininom smrću na jednom od njihovih putovanja. Niz je slavnih ličnosti
pokopanih na ovom mjestu: romantični pjesnik Mihail Eminescu, pisac i humorist Ion Luca
Caragiale, pjesnik George Coşbuc, romanopisac Mihail Sadoveanu itd. Sve redom muška
imena. Guglam poznate Rumunjke koje su tu pokopane, nekoliko glumica i znanstvenica:
Elena Alistar, fizičarka, Ana Aslan, biologinja, Marga Barbu, glumica, Felicia Donceanu,
kompozitorica… Ne nalazim pjesnikinje i spisateljice. Groblje Bellu je jedno od najljepših
mjesta na kojima sam bila, žalim što nisam došla na vrijeme. Dva i pol sata nisu dovoljna da
se obiđe. Tražim izlaz. Prate me tri mačke.
Pišem Emi o tome da sam posjetila groblje Bellu. Poziva me u mađarsku pivnicu navečer,
doći će i Beatrice i njezina prijateljica Monica. Rado prihvaćam poziv.
Mărțișor
Mărțișor ili mali mart (ožujak) označava predmet, najčešće je to broš na kojem su naslikani
vjesnici proljeća s kojeg s obje strane vise isprepletene bijela i crvena vrpca na čijim su
krajevima kićanke, slične onima na vrhu pletenih kapa. Nose ih žene i djeca, rjeđe muškarci.
Stari ljudi gotovo nikako. Na taj se način nose 1. ožujka, nakon čega se vrpca skida. Prema
nekim običajima mărțișori se vežu za grane stabala kao dar pticama koje se vraćaju s juga.
Običaj se veže i za lik babe Dokije, mitološke figure koja simbolizira povratak proljeća,
odnosno nestrpljivost ljudi da dočekaju proljeće. Prema legendi, Dragomir, sin babe Dokije,
imao je ženu prema kojoj se Dokija loše ponašala. Poslala ju je usred veljače u šumu da bere
borovnice. Sam Bog, u liku starca joj pomaže u tom zadatku. Kad baba Dokija vidi borovnice
pomisli da je proljeće stiglo i zaputi se u planinu sa sinom i kozama. Ogrnuta je sa dvanaest
janjećih koža. U planinama pada kiša i baba Dokija je prisiljena skidati mokre kože sa sebe,
jednu za drugom i naposljetku se smrznu i baba Dokija, i Dragomir, i koze. Ulazim u knjižaru
Cărturești Carusel, i kupujem mărțișore, darovat ću ih meni važnim ženama kad se vratim
kući.
Prošetam kroz stari grad i pronađem mađarsku pivnicu Csíki Sör u kojoj se trebam naći s
Emom, Beatrice i Monicom. Na šanku pitam za rezervaciju. Mlada plava djevojka me vodi za
stol, uto stiže i Monica, crvenokosa ljepotica, praunuka slavnog rumunjskog pjesnika
Alexandrua Macedonskog. Pridružuju nam se Ema i Beatrice. Preporučuju mi pivo od maline
što zvuči izvrsno jer pivo ne volim pa bi ovo moglo proći kao sok. Uz to dobijamo vrećicu
čipsa. Beatrice me pita jesam li pogledala ijedan film s popisa koji sam napravila, kažem joj
da jesam. Izdvajam film Aurora iz 2010. godine čiji je scenarij napisao Cristi Puiu, on je i
režirao film i glumi glavnog lika. Beatrice kaže da je to druga priča od planiranih šest pod
naslovom Šest priča iz predgrađa Bukurešta i da moram pogledati prvi dio Smrt gospodina
Lazarescua iz 2005. godine. Ema i Monica se slažu da je to sjajan film. Obećavam da ću
pogledati. Pitam Monicu za pradjeda pjesnika, govori o njegovom radu. Saznajem da joj je
najbolja prijateljica unuka Nicolaea Ceauşescua, kći Valentina Ceauşescua. On je još uvijek
živ, drugo dvoje djece Zoja, matematičarka, umrla je u 57. godini života od raka pluća, a
Nicu, fizičar, u 45. godini od ciroze jetre. I Valentin je fizičar poput brata. Pitam ih za njihove
profesionalne karijere, jesu li stvarno među najboljim matematičarima i fizičarima u
Rumunjskoj, ili su im kao i roditeljima dodijeljene titule znanstvenika. Uvjeravaju me da su
uistinu završili najbolje fakultete i predavali na prestižnim sveučilištima. U restoranu se
pojavljuje par odjeven u tradicionalnu mađarsku nošnju. Za goste plešu čardaš.
Pri izlasku iz pivnice shvaćam da stari grad u ovo doba poprima posve novi izgled, mnogo je
prosjaka, oskudno odjevenih žena s napadnom šminkom. Beatrice i Monica odlaze, a Ema će
me otpratiti, uhvatit će autobus blizu knjižnice. Rastajemo se uz zagrljaj.
U stanu me dočekuje nered, na podu rastvoreni koferi, odjeća izvađena iz ormara na krevetu.
Miris omekšivača je preintenzivan. Cijeli mjesec, kao što smo radili u ratu, perem rublje na
ruke u lavabou u kupatilu. Obećano mi je da ću moći koristiti vešeraj u muzeju koji je
domaćin piscima na rezidenciji, ali su me, kad sam došla, odbili uz izgovor da nemaju ključ.
Ostavila sam sve što sam ponijela u kemijskoj čistionici što sam masno platila, a roba nakon
čišćenja nije mirisala. Pokušavam sve uredno složiti u kofere, ali nemoguće je sve ugurati
unutra, kao da se vraćam s duplo više stvari nego što sam donijela, a kupila sam samo
nekoliko knjiga i suknju. Uspijevam nekako zatvoriti kofere, sušilo za kosu i papuče
ostavljam. Naručujem uber za 5 ujutro, let je u 8.
Napolju se čuju sirene hitne pomoći, dva psa zavijaju poput vukova. Mislim kako ću sutra u
10 sati biti u Beogradu. I tamo sam kao kod kuće.